Jednom davno, svi ljudski osjećaji i sve ljudske kvalitete
našli su se na jednom skrivenom mjestu na Zemlji.
Kada je Dosada zijevnula treći put,
Ludost je, uvijek tako luda, predložila:
"Hajdemo se igrati skrivaća!
Tko se najbolje sakrije, Pobjednik je medju osjećajima."
Intriga je podigla desnu obrvu,
a Radoznalost je, ne mogavši prešutjeti, zapitala:
"Skrivaća? Kakva je to igra?"
"To je jedna igra", započela je objašnjavati Ludost,
"u kojoj ja pokrijem oći i brojim do milijun, dok se svi vi ne sakrijete.
Kada završim sa brojanjem, polazim u potragu,
i koga zadnjeg pronadjem, taj je Pobjednik."
Entuzijazam je zaplesao, slijedilo ga je Oduševljenje.
Sreća je toliko skakala da je nagovorila na igru i Sumnju i Apatiju koje nikada ništa nije interesiralo.
Ali nisu se svi htjeli igrati.
Istina je bila protiv skrivanja, a i zašto bi se skrivala?
Ionako je uvijek, na kraju, svi pronađju.
Ponos je mislio da je to glupa ideja,
iako ga je zapravo mučilo što on nije bio taj koji se sjetio predložiti igru.
Oprez nije htio riskirati.
"Jedan, dva, tri..." počela je brojati Ludost.
Prva se sakrila Lijenost koja se, kao i uvijek, samo bacila iza prvog kamena na putu.
Vjera se popela na nebo,
Zavist se sakrila u sjenu. Uspjeha koji se mučeći popeo na vrh najvišeg drveta.
Velikodušnost se nikako nije mogla odlućiti gdje da se sakrije,
jer joj se svako mjesto činilo savršenim za jednog od njenih prijatelja.
Ljepota je uskoćila u kristalno čisto jezero,
a Sramežljivost je provirivala kroz pukotinu drveta.
Krasota je našla svoje mjesto u letu leptira,
a Sloboda u dahu vjetra.
Sebićnost je pronašla skrovište, ali samo za sebe!
Laž se sakrila na kraju duge (laže, bila je na dnu oceana),
a Požuda i Strast u krateru vulkana.
Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije važno.
Kada je Ludost izbrojala 999.999,
Ljubav jos nije pronašla skrovište jer je bilo sve zauzeto.
Ugledavši ružičnjak, uskoćila je, prekrivši se prekrasnim pupoljcima.
"Milijun", zavikala je Ludost i zapoćela svoju potragu.
Prvu je pronašla Lijenost, iza najbližeg kamena.
Ubrzo je zaćula Vjeru kako raspravlja o teologiji s Bogom,
a Strast i Požuda su iskoćile iz kratera od straha.
Slućajno se tu našla i Zavist, i naravno Uspjeh,
a Sebićnost se nije trebalo niti tražiti.
Sama je izletjela iz svog savršenog skrovišta koje se pokazalo pćelinjom košnicom.
Od tolikog traženja Ludost je ožednila,
i tako u kristalnom jezeru pronašla Ljepotu.
Sa Sumnjom joj je bilo jos lakše jer se ona nije mogla odlućiti za skroviste
pa je ostala sjediti na obližnjem kamenu.
Tako je Ludost, malo po malo, pronašla gotovo sve.
Talent u zlatnom klasju žita,
Tjeskobu u izgorjeloj travi,
Laž na kraju duge (laže, bila je na dnu oceana),
a Zaborav je zaboravio da su se uopće igrali.
Samo Ljubav nije mogla nigdje pronaći.
Pretrazila je svaki grm i svaki vrh planine i kada se vec razbijesnila, ugledala je ruzićnjak.
Zašla je međju ruže, uzela suhu granu i, bijesna i iznemogla,
počela udarati po prekrasnim ružinim pupoljcima.
Odjednom se zaću bolan krik.
Ružino trnje izgreblo je Ljubavi oći.
Ludost nije znala što da ućini.
Pronašla je Pobjedu, osjećaj nad osjećajima, ali Ljubav je postala slijepa.
Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti
i na posljetku odlučila zauvijek ostati uz Ljubav i pomagati joj.
Tako je Ljubav postala pobjednik nad osjećajima, ali je ostala slijepa,
a Ludost je prati gdje god ide.
